MUSLIMANSKA ETIKA RATOVANJA
AUTOR: Dr. Ragib es-Serdžani
Pripremio: Anes Halilović
Prvi pisani tragovi o etici ratovanja potječu od muslimana. U izvođenju ratnih operacija muslimani nikada nisu oponašali perzijske niti rimske trupe.
Islamska civilizacija je čak i u ratnim okolnostima ukazivala na važnost savjesti, morala i humanitarnih obaveza prema drugima, bez obzira bili vojna lica ili civili. Šireći islamski poziv među drugim narodima, islamska civilizacija nikad nije kao cilj imala prolijevanje krvi i:ubijanje nevinih ljudi, kao što su to imali Perzijanci, Rimljani i Tatari koji su uništavali sve što su nalazili pred sobom i činili su grozne zločine: ubijali su i staro i mlado, i muškarce i žene, pa čak i trudne žene, a nisu iskazivali milost ni prema životinjama.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučavao je svoje ashabe:
"O ljudi, nemojte priželjkivati da se suočite sa neprijateljem i tražite od Allaha da vas spasi ..." (El-Buhari, Muslim)
Zato muslimani, zahvaljujući kur'ansko-sunnetskom moralnom odgoju, mrze ubijanje i prolijevanje krvi i shodno tome, nikada nemaju namjeru inicirati oružani sukob, nego prije svega iznalaze načine da sprijeće borbu i prolijevanje krvi.
U ratnim okolnostima Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, pravednost ogledala se u zabrani okrutnosti prema vojnim licima i izričitoj zabrani ubijanja civila koji nisu sudjelovali u ratnim dejstvima.
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetovao je Abdurrahmana b. Avfa, radijallahu anhu, kada ga je poslao jednom kršćanskom plemenu u Devmetul-Džendel, govoreći:
"Borite se na Allahovom putu. Borite se protiv onih koji ne vjeruju u Allaha. Nemojte utajiti plijen. Nemojte prekršiti obećanje. Nemojte masakrirati mrtva tijela. Nemojte ubijati djecu." (Muslim)
Ova etika bila je ustanovljena u islamskim vojnim jedinicama tokom ratovanja protiv nemuslimana. Islamski ratovi nisu bili krvavi. Muslimanske vojskovođe koristile su svaku priliku da zaustave borbu i zaštite živote, slijedeći primjer Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Sabirao sam brojeve mrtvih u svim ratovima koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vodio, kako mrtvih muslimana tako i protivnika, nakon čega sam analizirao te brojeve i uporedio ih sa podacima o broju poginulih u ratnim dejstvima u ovom vremenu.
Rezultati su začuđujući!Broj poginulih muslimana za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iznosi nekih 262 šehida, naprema 1.022 vojnika koji su poginuli u redovima neprijatelja.
Dakle, broj mrtvih na obje strane je samo 1.284! Neko bi mogao reći da je broj vojnika u to vrijeme bio mali pa zato i broj mrtvih isto. Ali, ja sam sabrao ukupan broj učesnika i nakon toga izračunao postotak mrtvih. Postotak mrtvih muslimana je 1%, a postotak mrtvih nemuslimanskih boraca je 2%, i to u 63 bitke i pohoda. Ovo je dokaz da ratovi koje je vodio Poslanik nisu bili usmjereni na uništavanje ljudskih života.
Da bismo imali jasniju sliku, sabrao sam broj mrtvih u Drugom svjetskom ratu, kao primjer ratova modernih civilizacija, pogotovo zbog toga što drzave koje su u tom ratu učestvovale tvrde da su pioniri ljudskih prava. Nakon toga sam izračunao postotak mrtvih u odnosu na broj vojnika koji su učestvovali u borbi. Rezultati su bili zapanjujući! 351%! Brojevi ne lažu! Nekih 15 miliona i 600 hiljada vojnika učestvovalo je u Drugom svjetskom ratu, ali broj mrtvih je bio oko 54 miliona i 800 hiljada ljudi, tri puta više u odnosu na broj vojnika koji su učestvovali. Ovaj rezultat ukazuje na to da su sve vojske, bez izuzetka, kao praksu imale istrebljenje civila i bacanje tona eksploziva na gradove i sela, raseljavajući narod, uništavajući ljude, infrastrukturu i ekonomiju.
Muslimani su i u ovom segmentu slijedili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što se jasno vidi iz riječi pravednog halife Ebu Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, koji je najdosljednije slijedio sunnet. On je savjetovao vojsku koja se uputila u osvajanje Šama, i u jednom dijelu je rekao: "...i nemojte nered na Zemlji širiti ...!" Ovo je veličanstven savjet.
On jasno zabranjuje sve vrste nereda na Zemlji. Također je rekao: "Nemojte potopiti ili paliti palme, nemojte ubijati životinje, nemojte uništavati drveća sa plodovima, nemojte uništiti crkvu ..." (El-Bejheki u Es-Sunenul-kubra, br. 17904)
Korijen islamske civilizacije je moral, njeno stablo je milost, njeni ogranci su opraštanje, a plodovi su bratstvo. Unatoč njenom velikom vojnom napretku, islamska civilizacija nije ponižavala ljude drugih nacija, nego ih je poštivala i prihvatala kao slobodne građane unutar islamske države.
Najbolji primjer za to je Salahuddinovo ophođenje prema krstaškim zatvorenicima i prinčevima.
Izvor: islamstory.com - Časopis El-Asr
OBRADA: “EsSUNNE”