Omer ibn Hattab je drugi koji je zabranjivao prenošenje i pisanje hadisa.

Qarza ibn K'ab priča: “U vrijeme kad nas je Omer ibn Hattab poslao u Iraq, on je išao uz nas i rekao:



‘Da li znate, zašto sam vas pratio?’ Rekli smo: ‘Iz poštovanja prema nama.’ On reče: ‘Pored toga vi idete u sela i mjesta gdje se refleksija Kur'ana osjeća kao zujanje pčela. Nemojte ih okupirati sa hadisima, neka se zabave učenjem Kur'ana i skratite prenošenje predaja od Poslanika, s.a.v.a., i ja ću vam biti suradnik u tome.’ Ovaj prenosioc kaže: ‘Nakon Omerove preporuke nikada nisam prenio ni jedan hadis.’ Kada je stigao u Iraq ljudi su ga bodrili da im počne prenositi hadise. Qarza im je rekao: ‘Omer mi je zabranio to.’”

(Sunnen Ibn Madže, svez. 1., str. 12.; Sunnen El-Darimi, svez. 1., str. 85.; El-Zehebi Tazkira al Huffaz I.)



Slično ovome, Abdurrahman ibn Avf kaže da je Omer ibn Hattab sabrao ashabe iz udaljenih pokrajina da bi im izdao zabranu prenošenja hadisa ljudima, on im je tom prilikom rekao:

“‘Držite se mene, ne udaljavajte se od mene dokle god sam živ.’, i oni ga nisu napustili dokle god nije preselio.”

( Hakim-Mustedrak svez. 1., str. 110.; Kenzul Ummal, svez. 5., str. 239.)



Slično, Hattab Bagdadi kaže, a isto tako i Zehebi u Tezkirul Hufaz da je Omer ibn Hattab zatvorio tri ashaba u Medini, ona trojica su bili: Ebu Derda, Ibn Mes'ud i Ebu Mes'ud Ansari zbog njihovog pretjeranog prenošenja hadisa. Omer je zapovijedio ashabima da donesu sve zapisane hadise koje imaju kod sebe. Oni su mislili da on želi da međusobno uskladi te hadise tako da među njima ne bude nikakve razlike. Kada su oni to donijeli on ih je sve spalio na vatri."

(Ibn Sa'ad El-Tabakat Kubra, svez. 5., str. 140.; Al-Bagdadi Takdirul ilm.)



Osman je naslijedio Omera, on je nastavio isti trend naglašavajući i naređujući ljudima da nije dozvoljeno nikome da prenosi hadise koji se nije čuo za vrijeme Ebu Bekra i Omera.(Komentar Muntehab Kenzul Ummel; Ibn Hanbel Musned, svez. 4, str. 64.)

Nakon njih dolazi Muavija ibn Ebu Sufjan. Kada je on dobio poziciju halife popeo se na minber i kazao:



“O ljudi! Zabranjeno vam je presnositi hadise Božijeg Poslanika, s.a.v.a., izuzev one hadise koji su spomenuti u toku Omerovog halifeta” (Hatib Bagdadi, Šeref ashabul hadis, str. 91.)



Sigurno da su morali postojati skriveni motivi iza zabrane širenja hadisa koji su izgovoreni od strane Allahovog Poslanika, s.a.v.a. Naravno, hadisi koji su bili u koliziji sa onima što se događalo u to vrijeme. Inače, zašto bi Poslanikovi hadisi bili zabranjeni tokom cijelog ovog perioda i ne bi bili dozvoljeni za pisanje izuzev u vremenu halifeta Omera ibn Abdul Aziza?!

Stoga, možemo dedukcijom doći do zaključka na osnovu gore spomenutih događaja, da su Ebu Bekr i Omer zabranjivali prenošenje hadisa prije svega zbog hadisa Poslanikovih koji se tiču hilafeta, a koji su izrečeni pred mnogo svjedoka iz straha da bi se oni hadisi mogli raširiti po svim regionima i po svim mjestima (selima) u njima. Tada bi ljudima postalo jasno da hilafet spomenutih halifa nije u skladu sa šeriatom, već da je uzurpiran od Boga naimenovanog halife Ali ibn Ebi Taliba. Mi smo ovu stvar prodiskutovali i razotkrili istinu o ovome u našoj knjizi Sa onima koji su iskreni. Ko god želi daljnje potvrde ove stvari može se obratiti na tu knjigu.

Iznenadujuća stvar u svezi Omera ibn Hattaba je njegov kontradiktoran stav, naročito u stvarima hilafeta. Dok ga vidimo u jednoj ulozi gdje bodri ljude da iskažu svoju privrženost Ebu Bekru, čak ih i primorava da to čine.



S druge strane, on sam priznaje da je to bila iznenadna odluka biranja halife i da je Allah time zaštitio ljude od nesreća, a poslije toga ga nalazimo kako izabira šest ljudi za vjeće radi izbora halife, pri čemu je rekao:



“Ako bi došao onaj mladi i uzeo ga (misli na Ali ibn Abu Taliba) on bi ispoljio strogost prema ljudima." Pa,pošto je sam priznao da je Ali jedina osoba koja bi mogla ljude držati čvrsto, zašto ga nije izabrao i završio stvar, dajući tako dobar primjer ummetu Muhamedovoj. Ali, vidimo ga umjesto toga, da proturječi sebi i da pretendira mišljenje Abdurrahmana ibn Avfa da bi još jednom došao u kontradikciju sa samim sobom riječima: “Da je Salim, oslobođeni rob Ebu Huzejfe živ, postavio (izabrao) bih ga vama za halifu.” Ovu predaju je Ebu Hanifa uzeo kao dokaz dozvole da i oslobođeni rob može biti halifa. Čineći tako on se suprostavio jasnom Poslanikovom hadisu da halifet pripada samo Kurešijama.



Zbog ovoga su Turci uzeli Ebu Hanifin mezheb onoga momenta kada su prigrabili hilafet. Tada su glavnom vođi dodali titulu velikih sultan (Imam).



Jos više iznenadujuća stvar od ovoga je to da je Ebu Hafsa zabranio prenošenje hadisa od Poslanika, s.a.v.a., da je stavljao ashabe u kućni protvor u Medini zabranjujući im napuštanje Medine. Također, zabranjivao je emisarima koje bi slao po pokrajinama da govore o Poslanikovom sunnetu. On je također spalio knjige hadisa koje su bile u rukama ashaba.




Da li je moguće da Omer ibn Hattab nije razumio Poslanikov sunnet koji pojašnjava Kur'an. Zar on nije razumio (čitao) riječi Uzvišenog Allaha:



“A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.” (Nahl, 44)

Da li je on razumio nešto iz Kur'ana što donosilac Božije Poruke i oni kojima je Kur'an objavljen nisu razumjeli.

Ovo je ono što su neki ljudi sumnjivih namjera pokušali da učine, tvrdeći da je Kur'an u nekoliko slučajeva došao sa ajetima koji su trebali da verifikuju Omerova mišljenja koja su bila u suprotnosti s mišljenjima Poslanika.




Uvijek sam bio u dilemi kada sam čitao Buhariju i u njoj Omerovo odbijanje da prihvati Amar ibn Jasirov hadis, naročito u vezi njegova poučavanja Poslanikovog tejemum i upravo kao što me iznenađuju Amarove riječi: “Ako ti ne želiš, ja neću zboriti o tome (u strahu od Omera).” Ovo jasno dokazuje da je Omer ibn Hattab bio oštar i strog prema onome ko je prenosio hadise od časnog Poslanika i da bi ga čak i proganjao.




Ako su se ashabi među Kurejšijama plašili halife i nisu napuštali Medinu i čak oni koji su išli van Medine su se ustezali od prenošenja hadisa od Božijeg Poslanika tako da su spalili svoje knjige u kojima su bilježili hadise. Niko od njih nikad ništa nije rekao o tome. Pa kakva je onda, bila pozicija Amra ibn Jasera, apsolutnog stranca kojeg su Kurejšija prezirale samo zato što je bio u ljubavi prema Ali ibn Ebu Talibu i što mu je iskazivao privrženost?

No, osvrnuo sam se unazad, na ono što smo nedavno diskutovali, a tiče se utorka dan kojeg je Ibn Abbas nazvao “danom nesreće”. To je bilo tada kada je Božiji Poslanik prisutnima naredio da mu donesu papir i pero da bi im napisao oporuku nakon koje ne bi skrenuli. Mi nalazimo da je toga dana Omer ibn Hattab bio protivnik oporuke Božijeg Poslanika, tako da ga je optužio da halucinira i da se ne može zbog bolesti kontrolisati . Utječemo se Allahu od toga! Tada je Omer rekao:



“Dovoljna nam je Božija Knjiga."



Ovaj hadis prenosi Buharija, Muslim, Ebu Davud, Nisai...

Ako je Omer mogao spriječiti Božijeg Poslanika u bilježenju njegovih hadisa i ako je mogao to učiniti u prisustvu mnogih ashaba, optužujući Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da halucinira sa drskošću bez presedana u historiji, onda nije nikakvo čudo ni iznenađenje, da poslije njegove smrti sabere svoje pomoćnike u namjeri da spriječi ljude na svaki način u prenošenju hadisa, pogotovo što je on tada bio snažni halifa koji je posjedovao moć i vlast.

Da li zbog straha, licemjerstva ili pohlepe, mnogi najugledniji Kurejšije koji su imali uticaj kod raznih plemena i klanova pridružili su se njemu u ovakvoj raboti. Vidjeli smo ih, uprkos njihovom velikom broju, kako daju podršku Omeru i njegovoj tvrdnji da Poslanik, s.a.v.a., halucinira. Nalazimo ih, također, kako učestvuju s njim u sprečavanju Poslanika, s.a.v.a., da zabilježi posljednju oporuku.

Ja sam uvjeren da je ovo bio ključni razlog za Božijeg Poslanika da se uzdrži od daljnjeg ostavljanja oporuke, jer je znao znanjem od Boga, Njegova Gospodara da je u pitanju izuzetno jaka spletka i da bi to moglo zaprijetiti opstanku islama u njegovoj cjelini, ako bi oporuka bila napisana.

Ovo je bila oporuka kojom je Božiji Poslanik, s.a.v.a., želio da zaštiti svoj ummet od skretanja, ali su spletkaroši okrenuli stvar tako da bi ona, da je napisana bila razlogom još većih nesporazuma i napuštanja islama.




Kako je Božiji Poslanik, s.a.v.a., mogao ne izmijeniti svoj stav ???



Neka moji roditelji budu žrtvovani za njega, jer on je bio bolestan i na svojoj smrtnoj postelji je prenio Objavu od svog Gospodara koja je odzvanjala u njegovim usima i punila njegovo srce tugom i žalošću za njegovim ummetom koje nije marilo za riječi Uzvišenog Allaha:

“Ako bi on bio ubijen ili umro, zar biste se vratili nazad svojim stopama?”




Ovaj ajet nije objavljen slučajno, već ponajprije stoga, što je Allah Uzvišeni imao znanje o njihovim spletkama i smutnjama i to zato što je Allah, dž.š., upoznat sa svakim treptajem oka i sa onima što njihova srca skrivaju. Ono što je ražalostilo Poslanika, s.a.v.a., je bilo to što ga je njegov Gospodar informisao o svemu ovome i što ga je tješio u pogledu toga.




Allah, dž.š., mu je obećao najbolju nagradu kakva nijednom Božijem Poslaniku nije data i dao mu je obećanje da ni jedan Božiji Poslanik neće biti odgovoran za nevaljala djela svog ummeta, jer Allah, dž.š., je objavio:



“Toga dana oni koji budu radili nevaljala djela će gristi svoje prste govoreći: ‘Kamo sreće da sam slijedio Poslanika i njegov put! Teško meni! Kamo sreće da nikad nisam uzeo toga i toga za svoga prijatelja, on me odvede u zabludu da sam zaboravio na Boga, nakon što je uputa već bila došla. Šejtan je obmanjivač čovjekov.”

A Božiji Poslanik će reći: “O moj Gospodaru, moj narod je uzeo ovaj Kur'an kao da je on zbirka besmisla!”

“I tako, Mi smo učinili svakom Poslaniku neprijatelje među griješnicima. Allah je dovoljan kao upućivač i zaštitnik.”